Božica Vuić: Djetinjstvo-pregršt besmrtnosti

2021-04-15

Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
I premda su s vama, ne pripadaju vama.Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti,
čak ni u svojim snima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih
da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer..

Kahlil Gibran : Prorok

Suvremeni svijet u kojem živimo obilježen je nevjerojatnom eksplozijom tehnoloških dostignuća i napretka osobito u području komunikacije, informatičkih znanosti i novih medija koji omogućavaju brzu fluktuaciju brojnih i različitih informacija i njihovu globalnu dostupnost. Suvremeno društvo u drugom desetljeću 21. stoljeća suočava se sa sve izrazitijim rasapom tradicionalnih i uspostavom novih vrijednosti utemeljenih na odnosima koje donosi liberalni kapitalizam i digitalna revolucija. Pojava novih interaktivnih medijskih sadržaja uvijek iznova otvara pitanje i njihova društvenog utjecaja osobito na djecu i mladež budući da upravo ova populacija pokazuje za njih najviše interesa prihvaćajući ih često bez kritičke i estetske prosudbe. No, današnji "digitalni domorodci" djeca su "kuće od sutra" i s lakoćom prihvaćaju nove izazove IK tehnologije koja gotovo sablažnjava zrelije članove njihove obitelji i šire zajednice koji nerado prihvaćaju činjenicu da život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer, već rijeka života nezaustavljivo hrli prema naprijed. Unatoč tehnološkom i civilizacijskom napretku, svijet u kojem živimo sveudilj je obremenjen brojnim antagonizmima. Mnogi suvremeni proučavatelji ljudskog društva suočavaju se s problemom kako pronaći načine smanjivanja ekonomskih, ekoloških i inih suprotnosti te ih uskladiti s potrebama razvoja budućih generacija. Takve okolnosti otvaraju mnoge izazove i onima koji odrastaju i onima koji im u tome pomažu - roditeljima, odgojiteljima, učiteljima. Često se susrećemo s mislima poput ovih : Nisu današnja djeca kao što su nekad bila i nije ih lako odgajati. Činjenica jest da su današnja djeca drugačija ( i ne samo djeca!) jer i odrastaju u drugačijim okolnostima, stoga i stil odgoja i pristup djetetu/djeci mora nužno biti drugačiji. Možemo, trebamo i moramo im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli, možemo im pokazati kamo treba gledati, ali ne i što trebaju vidjeti. Pitanje je li u ovakvim okolnostima lakše ili teže odgajati djecu ostaje otvoreno za dogovor koji je možda sadržan u sljedećem pitanju: zar je odgajati (svoju i tuđu) djecu ikad bilo lako i jednostavno, bez dvojbi i osjećaja nekompetentnosti?

U romanu Proljeća Ivana Galeba Vladana Desnice misao o djetinjstvu izrečena je metaforom djetinjstvo - pregršt besmrtnosti. Uistinu, djetinjstvo nas u mnogočemu određuje, nosimo ga u nemirnim vrbicima naše svijesti i naših sjećanja kao svoju duhovnu popudbinu. U ovakvim i sličnim promišljanjima neizbježne su komparacije nekad i sad i vraćanje u vlastito djetinjstvo. U mojem sjećanju još je uvijek živa slika lova na divlje zečeve kojih je bilo iza kuće u Kaniži 71 na poljima i kukuruzištima na kojima je kasnije izgrađeno današnje petrinjsko stambeno naselje Sajmište, a danas je ondje izgrađeno novo kontejnersko naselje za sve moje sugrađane koji su nakon potresa 29. prosinca 2020. ostali bez svojih domova.

Moji prijatelji i ja, tada u dobi od 4 do 6 godina, oboružali smo se lukom i strijelama i ovećom količinom kuhinjske soli i jesenska poslijepodneva provodili u lovu na zečeve. Zašto nam je bila potrebna sol koju je u prikladnoj torbi svaki od nas, uz zagonetan smiješak, dobio od mame ili bake? Zato što smo svi odreda - Inja, Željka, Žarko, Višnja, Braco, Pile, Jelena, Sanja, Jasminka i ja bili čvrsto uvjereni u priču moje bake Marije Bureš da se zečevi love tako da im se baci soli na rep i dok zeko liže sol s repića gađaš ga strijelom i uloviš. Tih je dana slanost tla na ondašnjim poljima neobično porasla. Zečeve, naravno, nismo ulovili, ali ne zato što smo posumnjali u lovačku strategiju moje bake Marije, nego smo bili uvjereni da nešto nije dobro s lukom i strijelama, ali sigurna sam da smo na svoj, dječji način naučili značenje frazema - baciti nekome soli na rep. Slušajući ovu moju priču tijekom jednog obiteljskoga okupljanja moj drski nećak, tada u adolescentskoj dobi, zaključio je da sam vjerojatno postala pametna u odrasloj dobi jer sam kao dijete, sudeći prema priči, bila jako nepametna. Ne ljutim se odveć na nepristojnog nećaka jer činjenica je da u spomenutu teoriju o lovu na zečeve pomoću soli danas ne bismo mogli uvjeriti ni polaznika mlađe jasličke skupine. Današnja se djeca igraju gormitima, transformerima, bakuganima, u predškolskoj dobi ovladaju osnovama informatičke pismenosti i sigurno u praksi/igri ne provjeravaju što znači bacati nekome soli na rep i to je njihovo istinsko pravo - da borave u kući od sutra i mi odrasli nemamo pravo tražiti od njih da budu poput nas, ali imamo pravo, dužnost i obvezu svakodnevno postavljati pitanje - kako osobnim sudjelovanjem pomoći djetetu u njegovu odrastanju? I uvijek iznova, bilo kao roditelj, odgajatelj, učitelj, tražiti odgovor na ovo pitanje.