Vladimira Velički: O pričama i važnosti pripovijedanja

2021-04-22

Priče unose red u kaos suvremenoga života, daruju nam predvidljivost umjesto neizvjesnosti, ritam i strukturu. Ispričane priče svojom linearnošću suprotstavljaju se umreženoj istovremenosti. Priče ne trebaju samo djeca, trebaju ih i odrasli. Svatko od nas neprestano priča priču vlastitog života i dijeli priče s drugim ljudima. Kao pripovjedači i primatelji priča, rođenjem dobivamo određenu intersubjektnu povijesnu autentičnost, koju baštinimo zajedno s jezikom, podrijetlom i genetičkim kodom (Kearney, 2002, 153). Priče se međusobno dotiču, preklapaju, stapaju, podnose ili ne podnose, odbijaju ili privlače. Ispričani život dobiva još jednu novu stvarnost, pravo novoga, duljega postojanja. Priče nam pomažu u teškim trenucima svojom jasnoćom, ali i prenesenim značenjem, metaforama i prispodobama prodiru do zaključanih dijelova naše duše i osvjetljavaju ih novim razumijevanjem. Priče koje su nas oduševljavale već od djetinjstva nisu služile samo da nas zabave. Bile su nam putokazi koji su nam omogućili da sebe spoznamo. Objavljivale su nam načine bivanja, ponašanja i susretanja sa životom. Očaravale su naše zamjećivanje stvarnosti, pridonosile tumačenju iskustava i utjecale na naše vladanje i, prema tome, na naše usmjeravanje, na naše poimanje vrijednosti. Likovi tih pripovijesti, kao i njihovo poslanje, zadivili su nas i još uvijek zadivljuju. Oni objavljuju različite stranice naše osobnosti (Monbourquette, 2002, 95). Moć koju metafora ima, te njezin utjecaj na razumijevanje svijeta, poznata je od davnina. Ljekovitost priča, pomoć koju nam one pružaju u olakšavanju snalaženja u životu, vrijednost je koju odrasli ne bi smjeli zaboraviti.

Velike priče nude odgovore na bitna i najvažnija pitanja koja sam sebi svaki čovjek ponekad u životu postavi: Tko sam? Odakle sam? Kamo idem? One su, kao što u svojim knjigama kaže indijska spisateljica Arundhaty Roy, priče koje ste čuli i želite ih ponovo čuti. To su one priče u koje možete ući bilo gdje i udobno se u njima smjestiti. Neće vas varati pukim ushićenjem i lažnim svršecima. Neće vas iznenaditi nečim nepredviđenim. Znate kako završavaju, a ipak slušate kao da ne znate. Isto kao što, znajući da ćete jednoga dana umrijeti, živite kao da nećete. U velikim pričama znate tko će preživjeti a tko neće, tko će naći ljubav, a tko neće. A ipak iznova želite saznati. U tome je njihova mističnost i njihova čarolija. (Roy, 2000). Neke priče želimo uvijek nanovo čuti i uvijek iznova pričati. Najjednostavnije je navedeno potkrijepiti na primjeru potrebe da se uvijek ponovo pripovijedaju priče iz Biblije. J.R.R. Tolkien pretpostavlja da se takve priče o nadolazećem Kraljevstvu održavaju vjekovima zato što izražavaju duboki arhetipski evangelion Stvaranja, a svaka je narativna verzija u određenom smislu njegova supkreacija. On tvrdi da Sveto pismo:

u sebi sadrži bajku, ili neku širu priču koja obuhvaća bit bajki. Ona u sebi krije mnoga čuda - neobično lijepa, dirljiva i umjetnička: "mitska" u svom savršenom, cjelovitom značenju. Ali ta je priča ušla u Povijest i u primarni svijet; želja i težnja za stvaranjem supkreacije uzvisila se do ostvarenja Kreacije...Ta priča počinje i završava radosno, a ponajprije je odlikuje "unutarnja dosljednost stvarnosti". Nema priče za koju bi ljudi više voljeli da je istinita, i koju su toliki skeptici prihvatili kao istinu samu po sebi. To je zato što odlikuje Umjetnost koja ima onaj vrhunski uvjerljiv ton Primarne umjetnosti, to jest Stvaranja... Bog je gospodar anđela i ljudi - ali i vilenjaka. Legenda i Povijest srele su se i stopile. Ukratko, sve velike priče nagovještavaju Veliku Priču. (Tolkien, 1943, 24)

Priče nam nude korijene i sigurnost. Razmatrajući i analizirajući različite priče i načine njihova prenošenja, dolazimo do zaključka da, usprkos suvremenim medijima, pričanje, naracija, neće nestati. Ne može se poreći da računala i internet, pojava hiperteksta i multimedijske fikcije odnosno hiperfikcije, ugrožavaju ideju kontinuiranoga iskustva kakva je bila posredovana tradicionalnom linearnom naracijom. Međutim, to još uvijek ne znači da smo došli do kraja priče i pričanja. Kad bi priče nestale, nestalo bi ono bitno ljudsko, onaj trenutak kad kažemo: Pričaj mi...o svemu. Trenutak empatičnosti i zajedništva, pozornoga slušanja, razumijevanja i utjehe koji nas čini blagima u ljudskosti i daruje nam snagu za lakše podnošenje težine života. Posredovano iskustvo govora u svim njegovim nijansama također bi, nestankom priče i pričanja, bilo izgubljeno. Ne bismo sebi mogli više objasniti niti svijet, a ni sebe same. Stoga priče traju i dalje, unatoč slutnji da pripovijedanje nestaje pred naletom površnosti i konzumerizma kojega zastupaju teoretičari poput W. Benjamina, R. Barthesa i J. Baudrillarda. Oni govore kako razni oblici ekskluzivne vulgarizacije intimnosti i privatnosti u popularnoj kulturi kao da iscrpljuju temeljnu ljudsku potrebu da se kaže nešto smisleno i pripovjedački strukturirano (Kearney, 2002, 20).

Suprotno ovom mišljenju, istovremeno se javlja stav da nove tehnologije virtualiziranoga i digitaliziranoga zamišljanja nipošto ne iskorjenjuju naraciju, nego da zapravo mogu otkriti nove načine pripovijedanja, nepojmljive u prethodnim kulturama. (ibid., 21).

Priča je uvijek upućena nekome. Naracija je bitno komunikacijski čin, koji nam omogućuje da zajednički svijet etički podijelimo s drugima. Uvijek postoji pripovjedač, priča, nešto o čemu se pripovijeda i netko kome se pripovijeda. Različiti pristupi naraciji naglašavaju neku od tih uloga, katkad isključujući ostale. Dakle, priče žive u zajedništvu. Pripovijedanje ima svoje zakonitosti. U djelu O pjesničkom umijeću Aristotel, čija je poetika prvi pokušaj u zapadnoj filozofiji da se formulira model za pripovijedanje, ustvrdio je da umijeću pripovijedanja - definiranom kao dramatsko oponašanje i unošenje zapleta u ljudsko djelovanje - dugujemo doživljaj da ovaj svijet dijelimo s drugima.

U tom dijeljenju susrećemo djecu. Djeca posebno trebaju priče, a priče, isto tako, trebaju djecu. Posebno djeca današnjice koja žive u rastrzanom svijetu, koji često ne razumiju, u njegovoj užurbanosti i nepredvidljivosti, trebaju linearno strukturirane priče uz pomoć kojih će svijet objasniti sebi, ali i sami sebe bolje razumjeti. Djetinjstvo bogato lijepim slikama davat će snagu i stabilnost tijekom odrastanja i dalje u budućnosti. Priče koje pričamo djeci trebale bi ih ne samo zabavljati, već i oplemeniti. Još je Friedrich Fröbel 1883. godine objavio zbirku dječjih pjesmica i malih, rimovanih priča pod naslovom Mutter- und Koselieder s podnaslovom Dichtung und Bilder zur edlen Pflege des Kindheitslebens. Fröbelova "plemenita njega dječjega života" koja se spominje u drugom djelu naslova ovoga djela, danas je više nego aktualan zadatak u odgoju djeteta. Djeca nam se, na sreću, vrlo često obraćaju sa željom da im pričamo. Na taj način izražavaju svoju potrebu za kontaktom, za pripovijedanjem o onome što se tijekom dana dogodilo te za ponovnim proživljavanjem onoga što su doživjela. Ona žele čuti i o stvarima i odnosima koje sama još ne mogu istražiti i razumjeti.

Obzirni roditelji, odgojitelji i učitelji razumiju te želje i djeci pričaju priče za koje smatraju da su vrijedne, kojih se sjećaju i koje su njih na neki način usmjerile ili koje su sami izmislili. No, vrlo često se tim dječjim molbama poklanja malo pozornosti te se pričanje, odnosno pripovijedanje, potiskuje i zanemaruje. Zaboravlja se u kojoj mjeri pričanje doprinosi razvoju cjelokupne osobnosti djeteta, u kojoj mjeri potiče kognitivni, emocionalni, socijalni, etički i govorni razvoj. Neki su roditelji i odgojitelji nesigurni i ne znaju što izabrati i sumnjaju u svoju sposobnost pronalaženja pravih riječi, pa odgađaju dječje molbe za kasnije ili za neki drugi put. "Nemam sada vremena," česta je isprika. Drugi vjeruju da su mediji učinili pričanje nepotrebnim i suvišnim.

Priče (narativni tekstovi) posebno su dobro motivacijsko sredstvo, kako za sveukupno učenje, tako i za učenje jezika. Ako se posreduju višeosjetilno tada ostaju duboko u pamćenju. Poznato je da se "jezik uči slušajući, govoreći i promatrajući" (Agazzi, 1950, 58-60) i da je jedan od temeljnih zadataka odgoja u predškolskom i ranom školskom razdoblju, naučiti djecu razumjeti i govoriti materinski jezik, koji će na taj način postati temelj kasnijega učenja, komuniciranja i doživljavanja svijeta i odnosa prema njemu. Kao posljedicu čestoga rekonstruiranja priča možemo uočiti velik tekstualno-gramatički senzibilitet kod djece. Ona razvijaju "osjećaj" za unutarnje međuovisnosti jednoga teksta, a to je temelj za povećanje sposobnosti u narativnom području, dakle, za povećanje sposobnosti prepričavanja, pričanja te samostalnoga stvaranja teksta, kao i sveopće usmene komunikacije, izražavanja i razumijevanja sebe i svijeta, odnosno ljudi oko nas. Pričanje priča bitno je za usvajanje i razumijevanje slikovnoga govora. Slikovni govor stvara se isključivo govorom, a služi za prenošenje onoga bitno ljudskoga, duševnoga. Danas, kad se s djecom sve manje razgovara i kad se opravdano upozorava na sve veće probleme u usvajanju govora djece i mladih, pričanje priča dolazi nam kao dragocjeno sredstvo i pomoć u povratku izgubljenim ljepotama govornoga izražavanja i govoru samom. Jer dijete ne usvaja govor samo razgovarajući, odnosno govoreći, već i slušajući.

Djeca, neupitno, traže da im pričamo. Mi često sve to odgađamo za "sutra" i "kasnije". Na taj način i sami gubimo volju za pričanjem i ne osjećamo više radost koju pričanje može pružiti. Djeca postaju umorna od ponavljanja želje koja se nikada ne ostvaruje i prestaju polako zahtijevati pričanje. Uskraćivanje poezije duhovno osiromašuje djecu.

Povratak svim onim vrjednotama govorenoga jezika i onom rječničkom blagu našega jezika kojega u svakodnevnom govoru, u svakodnevnoj komunikaciji sve manje ima jedan je od bitnih pedagoških zadataka. Vrijednosti bitne za "plemenitu" njegu, u ranoj dobi najbolje prenosi književnost. "Veliki priče", koje nas vežu uz tradiciju, a ujedno su i svevremenske, oblikuju nas dajući nam korijen i krila, iz tradicije upućujući na budućnost.

Literatura:

Agazzi, R. (1950): Guida delle educatrici dell'infanzia. Brescia: La Scuola.

Aristotel (2004), O pjesničkom umijeću. Zagreb: Školska knjiga.

Kearney, Richard (2009), O pričama, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk

Monbourquette, Jean (2002), Svakomu svoje poslanje, Zagreb: Provincijat franjevaca trećoredaca

Roy, Arundhati (2000), Djeca manjeg boga, Zagreb: Izvori

Tolkien, John Ronald Reuel (1943), On Fairy Stories, dostupno na:

https://brainstorm-services.com/wcu-2004/fairystories-tolkien

Prema knjizi:

Vadimira Velički (2014). Pričanje priča - stvaranje priča. Povratak izgubljenomu govoru. Zagreb: Alfa